My ''Lake of fire''
Sve ispočetka...
Eto mene opet, na istom mjestu... Nakon nekog vremena... No puno drugačija...
Kad razmislim, nevjerojatno je koliko se čovjek promijeni kroz mjesec, godinu...
No, ne znam josh da li chu ovo smatrati zaista nekim osobnim dnevnikom ili che me kao i prije muchiti javnost ovog tzv. dnevnika...
Trenutno sam u jednoj groznoj fazi za koju samo želim da zavrshi... 4. sam razred srednje, svi nas muche oko maturalnog rada, mature, pa sto chu sa pripremama, koji fax, dal chu uspjet uspisat... problemi se vrte bez kraja...
No, naravno da to nie sve... Uvijek postoji josh nesto.... Netko.
Eto, do prije nekih 7-8 mjeseci nisam shvachala ni dio ljubavi... Sad mislim da taj mali dio shvacham i da shvacham da mi ide na zivce 
Uglavnom... Prije tih nekoliko (bar ja imam osjecaj da je malo iako nije) mjeseci, upoznala sam najneobičniju osobu u svom životu... Bivši ovisnik, totalni luđak (ali ne mislim u loshem smislu), alkos, zapravo totalni problem prema kojem sam se odmah postavila obrambeno jer mene inache privlache problematicni 
No, njegova moc da nasmije apsolutno sve ljude oko sebe, njegovi neocekivani postupci, njegova inteligencija, njegov sarm i, vrlo ubrzo, njegov trud oko mene znali su potpuno izbrisati sve ono loshe u njemu... I kroz mjesece izigravanja ljudi oko sebe, pokusavanja pridobiti pozornosti na sve moguche nachine (cak i nekoliko puta nagutavanja glupim tabletama i bio je polumrtav), nakon nevjerojatno iskazane dvoličnosti, iskorištavanja ljudi, manipuliranja ljudima, josh uvijek mi je tu...
.
..
...
Zasto? Cemu?
Nikad se neche promijeniti. I uvijek che biti jak na rijechima i nesto izigravati.
Ali volim njegov smijeh. Volim kad mi kaze i pokaze na milijune neocekivanih i ludih nacina da me voli. Volim kad me ljubi. Volim ga gledati. Volim kad mi onako slatkorječivo priča, a ja u glavi razmišljam otkud mu sve te gluposti, i opet se raznježim na to...
I svi su mi milju puta rekli da se maknem od njega... Izgubila sam puno ljudi oko sebe zbog njega. I oni moji prijatelji koji su ga zavoljeli, nemogu ga smisliti zbog toga koliko me znao povrijediti svojim postupcima, jer kao mene voli, a saznam da se pojebe sa bivshom... I ja znam da ona njega voli strasno puno. I znam nju. I znam koliko je on nas obje pokusavao motati oko malog prsta... I znam da jedno vrijeme i je. I ne samo nas. I nie mi to napravio jednom. Ali bi i dalje dao život za mene i zaista me tretira kao kraljicu, kao malu princezu.
Ali nema te osobe koja misli da me josh uvijek zasluzuje nakon svega sto mie napravio.
Ali JA se dovumim... Iako ZNAM da nikad neche sve biti u redu s njim... I zapravo samim tim sto i dalje zelim biti uz njega i sto zaista zelim pokleknuti kad me svojim tuznim ocima govori koliko me voli, ipak time kao da pljujem po sebi tj kao da mu uporno dopustam da me izigra... I, iako mu vracham malo po malo (jer da nije tako, je bi toliko ludio zamnom), on vrati jache. I ne namjerno, i ne svjesno... Sve dok me ne pogleda u oci.
